Rijeka je najtoplija u zoru, prije nego što se sunce promoli iza horizonta. Voda je tada usporena, skoro nepomična, kao da se budi iz dubokog sna. Magla, prozirna i hladna, lebdi tik iznad površine, skrivajući obale i sve što se nalazi iza nje. Tišina je toliko gusta da svaki šum, čak i tiho pucketanje grana ili šum lišća, odjekuje poput eha u praznom svemiru. Sve je mirno, ali u tom miru osjeća se prisutnost nečeg nevidljivog, nečeg sablasnog, kao da se priroda priprema za nešto što će tek doći. Taj osjećaj, ta neobična tišina pred zoru, raspada se pod težinom prve svjetlosti.
Bilo je proljeće 1992. godine. Imao sam šest godina. Bližilo se ljeto i s njim sve lijepe radosti na rijeci, a sa prvim septembrom i prvi polazak u školu. Školi se nisam radovao. Iz mog uljuljkanog svijeta naslućivao se kraj dječačke igre.
Događaj koji pamtim iz tog perioda je očeva smrt.
U kući u regalu je oduvijek stajala mala očeva slika iz vojničkih dana, samo njega više nije bilo. Porodica i komšije su ga upravo sahranili iako sam se tome protivio. Iznijeli su mrtvački sanduk ispred kuće, otvorili ga i okupili se oko njega. Pop je čitao opijelo dok su svijeće na vjetru brzo izgarale. Nisam htio u tome učestvovati. Pokušali su da me uhvate i donesu bliže, ali sam se otrgnuo. Pobjegao sam na uzvisinu iznad kuće, daleko od pogleda, ali dovoljno blizu da vidim kolonu koja se lagano udaljavala ka groblju. Tamo, na toj visini, osjećao sam se odvojeno od cijelog svijeta. Nisam plakao, stajao sam sa osjećanjem da nigdje ne pripadam, i gledao tu tužnu povorku koja je nestajala iza brda. Tih dana u kući je bilo toliko kafe i šećera, koje su donijele komšije, po običaju o takvim događajima. Danima sam prevrtao po kesama tražeći šećer u kocki. Taj okus pamtim i dan danas. Godinama poslije očeva slika je stajala u regalu. U sjećanjima na oca uvijek je bilo dječački neobjašnjive tuge i praznine.
Tih ratnih godina sela su živjela nekim zasebnim životima, često u neobičnoj tišini, u dugim periodima bez električne energije. Tada bismo iz starih kasetofona čupali zvučnike i spajali ih u prazne utičnice. To nam je omogućavalo da komuniciramo sa drugima koji su u isto vrijeme bili na „mreži“. Nikad nisam razmišljao da li je to bio kolektivni odgovor na zloslutnu tišinu ili samo dječija igra. Nisam nikada provjeravao koliko daleko su naši glasovi dopirali. Dok su stariji dječaci vodili razgovore, nadvikivali se i nametali teme, mi mlađi smo pokušavali u moru isprepletanih glasova, prepoznati ili naslutiti neku poznatu osobu. Kratkotrajni dolazak struje, uz glasnu varnicu i dim, spaljivao je zvučnik, a novi je vremenom bilo sve teže pronaći.
Kada bi došla struja, slušao se radio, a samo u rijetkim kućama na crno-bijelim televizorima gledalo se više od jednog kanala. Ključna tema na radiju i televiziji bio je rat. Tada sam prvi put saznao za naše nove neprijatelje – muslimane i Hrvate – koji imaju namjeru da nas pobiju ili protjeraju iz naših kuća, da bi sve zaposjeli, i od kojih svaki Srbin mora da se brani. Tako su naši dojučerašnji neprijatelji – Nijemci – protiv kojih smo se borili igrajući se rata drvenim puškama glumeći partizane, odjednom nestali iz naših života. Bili su poraženi. Sada se trebalo boriti protiv novih – koji su gori od svih dosadašnjih vidljivih i nevidljivih neprijatelja. Ni partizani više nisu bili bog zna kakva vojska kojoj se ta bitka mogla povjeriti, pa se pojavila neka nova. Ideju o zamjeni junaka u tako osjetljivom trenutku nisam zdušno podržao.
Poslije sam saznao da je izbijanju rata prethodio Referendum o nezavisnosti Bosne i Hercegovine na kome je većina građana glasala o otcjepljenju od Jugoslavije i uspostavljanju nezavisne Bosne i Hercegovine. Većina Srba, kojih je u Bosni bilo oko 32%, bojkotovali su referendum zalažući se za očuvanje Jugoslavije, smatrajući da je nužno da ostanu u granicama jedne države. Priznavanje Referenduma i nezavisnosti od međunarodne zajednice, dovelo je do povećanja napetosti i, na kraju, do izbijanja rata u aprilu 1992. godine. Rat u Bosni je bio, na neki način, i prelivanje rata iz susjedne Hrvatske, koji je već uveliko trajao.
A rat je, na određen način, bio i ostvarenje mog dječijeg sna. Odjednom su pravi vojnici i puške bili na dohvat ruke, toliko da su drvene replike, s kojima sam se svakodnevno igrao imitirajući svijet odraslih, uskoro postale suvišne. Moja dva starija brata već su bili u vojsci. Stariji brat je privodio kraju služenje obaveznog vojnog roka, i češće je dolazio kući, dok je mlađi brat tek otišao na služenje i nije mogao doći ni na očevu sahranu. Svaki njihov povratak kući za mene je bio neizmjerna radost. Pratio bih ih u stopu, ne odvajajući se od njih ni trenutka. Fasciniralo me je sve što su nosili na sebi. Detaljno sam pregledao svaki njihov vojni predmet. Ništa na svijetu nije imalo takav miris i nije stajalo tako lijepo na jednom čovjeku kao vojna uniforma!
Zajedno s drugom djecom sam izlazio na cestu kada su prolazile vojne kolone, pozdravljajući pojedinačno svako vozilo – čak i ona koja nisu imala nijedan vidljiv prozor niti davala znak da je neko unutra. Vojnici su rado uzvraćali pozdrave, a mi smo bili ponosni na takvu pažnju. Nismo znali odakle dolaze niti gdje idu, a to nas nije ni zanimalo. Iza njih su ostajali uzbuđenje i tragovi gusjenica, a u centru sela, gdje je put bio svježe asfaltiran i sa novim ivičnjacima, i naročita šteta na asfaltu na koju se nismo obazirali.
U Jugoslaviji je vojska, odnosno Jugoslovenska narodna armija (JNA), imala centralnu ulogu u društvenom, političkom i kulturnom životu. Po cijeloj zemlji razvijen je snažan kult vojske. Ona je bila nosilac državne ideologije „bratstva i jedinstva“, i simbol jugoslovenskog suživota, upravo zato što je vojni rok bilo moguće služiti u svim krajevima zemlje. Filmovi, knjige, manifestacije često su iznosili herojske priče o jugoslovenskoj vojsci kao simbolu zajedništva. Ispraćaj u vojsku tek punoljetnih mladića bio je jedan od najvažnijih događaja u životu jedne porodice, ali i sela kao šire zajednice. Za tu prigodu su pripremana velika slavlja, koja su ponekad trajala i po nekoliko dana. Vladalo je uvjerenje da u vojsku odlazi mladić, a da se iz nje vraća odrastao čovjek.
To uvjerenje o vojsci se postepeno raspadalo pod težinom rata. A rat se naglo razbuktao i iscrtao nove granice, kao što u prirodi s vremena na vrijeme dođe do tektonskih poremećaja od kojih nove generacije računaju vrijeme. Tako su naglo krenuli i sukobi zaraćenih strana. Smrt je odjednom bila svuda oko nas, jedini zvuk koji pamtim iz tog prioda je zvuk razornih eksplozija. Rat se odraslima uvukao duboko pod kožu – saživjeli su se s njim. Prihvatili su ga kao što se prihvata prirodna nepogoda koja ih je zadesila. Tražili su dublji smisao u svemu: u smrti svojih sinova – vojnika na prvim linijama bojišta, u izgubljenim životima nevine djece, u porušenim i spaljenim kućama i gradovima. Stvorili su u svojim glavama priče, u koje su zatim čvrsto vjerovali. To rade svi odrasli u ratu.
Mi, djeca, bojali smo se samo onoga što nas je trenutno ugrožavalo. Ispod moje kuće, pored rijeke, iznenada bi se parkirali lanseri balističkih raketa Luna-M, ispaljivali projektile i u žurbi nestajali. Za vrijeme operacije, obično bi jedan mlađi vojnik trčao pored moje kuće, kao da se upravo otrgnuo od nekoga, i penjao se na ono isto brdo iznad moje kuće na koje sam i ja otrčao na dan očeve sahrane, i tamo posmatrao nebo. Kod sebe je imao prijenosni protivvazdušni sistem Igla. Ono što je nekada bilo moje skrovište i moj pogled na svijet, sada je postalo poligon rata – igra je postala stvarnost! Lansiranje rakete me prestrašilo samo prvi put, jer me zateklo nespremnog na rijeci. Kupao sam se i nisam ni čuo kada su došli, nego se samo iz vedra neba prolomio gromoglasan zvuk, a zatim su dvije rakete preletjele iznad moje glave. Svi na rijeci su užurbano u strahu pokupili stvari i razbježali se kući. Već naredni put, nakon ispaljivanja raketa, trčali smo na mjesto i obilazili krater koji je raketa duga gotovo deset metara i teška preko dvije tone ostavila prilikom lansiranja. Još uvijek se pušilo, a zemlja je bila vruća.
Rat je trajao, a i mi djeca smo rasli i srastali s njim. Časove smo završavali uz zvuk sirena za opasnost, nakon čega smo trčali kući. Kod kuće su nas često čekale spakovane torbe za bijeg, ali srećom, nikada nismo morali napuštati svoje domove. Linija fronta bila je udaljena desetak kilometara i ostala je statična tokom čitavog rata. Nekoliko granata koje su pale na selo nisu prouzrokovale štetu, ali je bilo mnogo ranjenih i poginulih vojnika. Sakupljali smo metke, ostatke ispaljenih ručnih bacača i drugu vojnu opremu. Ubrzo smo došli i do vatrenog oružja, pa čak i bombi. Svega je bilo u izobilju. Igrali smo se oružjem, koje je postalo dio naše svakodnevice, a niko nas u tome nije sprječavao. Jednom mi je puščano zrno, iz kojeg sam topio olovo, eksplodiralo u kućnoj peći, jer nisam znao da je riječ o eksplozivnom projektilu. Zrna projektila smo topili da bismo koristili mesingane košuljice za izradu strijela. Niko me zbog toga nije grdio.
Vremenom je rat ipak gubio svoju čar. Maštanja o herojstvu, pravednosti i njegovoj svrsi blijedila su i postajala suviše hladna. Nije bilo vojnika koji se vraćaju kući sa slavom, a mi smo vremenom prestajali istrčavati i pozdravljati vojne kolone. Ni vojnici više nisu uzvraćali kao prije. Sa vojnih transportera su nas gledala zgrčena i blijeda lica, prozirna i hladna poput magle iznad rijeke, skrivajući traume krvavog rata.
Kada je mlađi brat najzad došao kući, prvi put od očeve sahrane, majka ga je zagrlila i uz plač rekla: „Sine ostali smo bez oca. Kako ćemo dalje?“ On je, već tada okovan ratnim strahotama, hladno odgovorio: „Majko, danas mnoga djeca ostaju bez očeva, ne plači.“ Ali bio je sretan što je došao kući. Taj dan sam proveo s njim, bili smo na rijeci, trčali deset krugova oko kuće i radili sklekove. Stajao sam iza njega i gledao kako se ispred ogledala oblači, kako trpa košulju u gaće, kako oblači vojnu uniformu, i zatim odlazi. Više se nikad nije vratio. Nismo ga ni sahranili. Nisam imao priliku da opet pobjegnem, da se odvojim od svijeta kao da nigdje ne pripadam.
Rat je ostavio pustoš. Vremenom su sanirane ruševine – čak i one koje nikome više nisu trebale i koje nije imao ko koristiti. Došlo je vrijeme obnove, koje uvijek dolazi poslije rata. Ponovo su se gradili vjerski objekti, nicale su nove kuće na zgarištima… Samo se činilo da se ljudi nisu mogli naviknuti ponovo na mir, ostalo je nešto stišano i zamišljeno u čovjeku koji je proživio rat, što ga je trajno usporilo u svim životnim kretnjama.
Iako je od tih godina minulo više od četvrt vijeka, u sjećanjima onih koji su još živi slike rata nisu izblijedjele.Kao da su osuđeni da žive sa svojim traumama do smrti. Čitava nacija, izmučena ratom, i danas je zarobljena u nekoj tišini.
Zemlju je u međuvremenu napustilo gotovo 50% stanovništva, što Bosnu danas čini zemljom s najvećim procentom migracije u svijetu.
