Foto: Nedjo Suvajac / www.cecava.org

Život teče niz rijeku

7 minuti di lettura
Inizia

Il pezzo che segue è la versione in serbo dell’articolo uscito sul numero estivo di Touki Bouki (18-19) col titolo di La vita corre sul fiume. (TB)

U Nonantoli živim već deset godina. U trenutku kada sam doselio, bio sam odrasla i formirana osoba. Kažu da se takvi najteže adaptiraju na život u novim sredinama. Sreo sam ovdje mnogo došljaka koji su potvrdili te navode ali i ništa manje onih rođenih ovdje koji bi sutra napustili ovo mjesto. Ja sam se neočekivano lako adaptirao, zavoliko jezik, lokalnu kuhinju i kulturu, i stekao nekoliko prijatelja. Ali ovdje ima i nešto što nisam mogao donijeti sa sobom a što mi fali i čega se često sa sjetom prisjećam.

Zvuk nabujale rijeke koji bi me probudio nakon duge kišne noći, najavljivao je još jedan lijep i uzbudljiv dan. Trebalo je samo da se neprimjetno udaljim od kuće. Nisam bježao zato što bi me majka zbog opasnosti ukorila i zabranila da idem, nego da bih pobjegao od poslova koji na selu postaju obaveza još od ranog djetinjstva, a koji bi me taj dan mogli spriječiti u mojoj namjeri. Ali dok sam se za starijim dječacima kretao prema sredini trošne brve koju je rijeka prethodno već nekoliko puta odnosila i koja se nekontrolirano ljuljala pod udarima bujice i drveća koje je sa sobom nosila, htio sam da mi je neko zabranio da budem na tom mjestu. Taj osjećaj savjesti usljed straha trajao je samo dok bih se čvrsto držeći za labavu užad, plesao zajedno sa građevinom u njenoj borbi za opstanak, nesvjestan svog uloga u toj igri. 

Ostatak dana bih proveo promatrajući kako rijeka nosi dijelove mostova, čitave usjeve, na stožini sadjevena sijena, uginule domaće životinje; jednom i kolibu na kojoj je vezan stajao živ pas. Nesreću koja se odvijala pred radoznalim dječijim očima gledao sam bez trunka empatije, sa golemim uzbuđenjem i gotovo studijski: Pokušavala se odrediti snaga glavne struje, pratili nivo vodostaja, predvidjeti širenje naplavka i procijeniti buduća šteta. Svaku novu tezu ili zaključak je trebalo braniti u žustroj raspravi sa drugim posmatračima.

Rijeka je odnosila sve, iza sebe ostavljala štetu i pustoš, ali ju je uvijek pratila neka nezadrživa sila prirode koja je sve ponovo obnavljala i oživljavala. Ljeti je ista ta rijeka bila mirna, pitoma i puna života. Samo okomito poderane obale i zaglavljeni debeli trupci na pojedinim mjestima odavali su onu drugu stranu njene prirode. Život je baš oko tih novonastalih mjesta bio neobično aktivan i bogat. Pod stablima zarivenim u pijesak skrivali su se najbolji primjerci klena, a na površini ispod novonastale obale, jata gladne ribe su dočekivala kukce koji su propadali kroz preraslu travu koja se pod sopstvenom težinom naginjala i visila nad vodom. Ispod na samom dnu, među korovima vodenih biljaka, svoje skrovište su pronašli riječni rakovi. Danju na otvoreno su izlazili s oprezom, nužno po potrebi, krećući se sporo sa visoko ispruženim štipaljkama, a od opasnosti su bježali brzo i unazad, dizajući mulj svojim odapinjanjima repom, plazeći štipaljke mlitavo za sobom. A opasnost je vrebala na svakom koraku – u vodi i van nje. Zmije su bile vječiti i ultimativni predatori od kojih su svi strahovali: ribe, rakovi, mi djeca i odrasli. Odrasli najviše! One su u mom selu dio svakodnevnog života i nisu samo stvorenja prirode; one su duboko ukorijenjene u lokalnoj kulturi, tradiciji i narodnom vjerovanju. 

Moje postepeno vezivanje za ovaj riječni ekosistem oblikovaće moj odnos prema živim bićima, ekologiji, i životu u cjelosti. Jutrom sam se šuljao kroz rosom okupanu travu u namjeri do dođem što bliže do obale i bacim udicu imitirajući pad skakavca u vodu. Prvi pokušaj je predstavljao i jedinu šansu za ulov jer su jata na bilo kakvu sumnjivu aktivnost odmah nestajala pod obalom ili u krnjavim krošnjama nasukanih stabala. Nakon toga, bilo je potrebno promijeniti mamac, staviti malu žabu, rep od raka ili bjelice, objesiti olovo i zabaciti što bliže skrovištu u koje su zbrisali. Ovaj postupak se morao izvesti precizno jer je postojao veliki rizik da se udica zapetlja i ostane na suvim granama iznad rijeke ili duboko u vodi. Česo se dešavalo da mamac na dubinki uzme rak i vakući u jazbinu, umrsi ga među žilama. Isto tako su zmije gutajući mamac bivale zakačene za trokuku pa je odrubljivanje zmijske glave u tom slučaju bio jedini način da se trokuka spasi. U poslijeratnom periodu i siromaštvu kakvo svaki rat nosi sa sobom, gubitak jedne udice je značio i kraj ribolova na određeni period. Da bih to izbjeglo, često sam morao ući u hladnu i mutnu vodu, plivati i roniti u potrazi za izgubljenom udicom.

Poslije jednog takvog događaja u kom sam ostao bez udice, pokušao sam da ju sam napravim. Uzeo sam komad tanke žice i napravio nekoliko različitih veličina najpreciznije što sam mogao. Izgledalo je kao da će funkcionisati. Otišao sam do rijeke i proveo pola dana u pokušaju da nadmudrim bar jednu ribu. Taman kada me je počela stizati glad i umor, naišao sam na starijeg komšiju koga sam često sretao i koji je bio strastveni ribolovac. Nakon kratkog uobičajenog razgovora, potegao za svoju ribarsku torbu, par put preturio po njoj i pružio ruku prema meni držeći jednu udicu na vrhovima prstiju. Taj poklon još uvijek smatram jednim od najdražih koje sam u životu dobio. Glad i umor su u trenutku nestali.

Štap za pecanje sam pravio od lijeske. Samo rijetki stariji i ozbiljni ribari su nosili prave ribarske štapove i torbe. Torbe su mahom bile vojne iz perioda Jugoslovenske narodne armije, podešene za nošenje preko jednog ramena. Lijeska se koristila jer je laka i prava. Sjekla se na dužinu između metar i metar i pol. Na debljam kraju se ostavljao jedan rukohvat mjesta a zatim bi se zakivala dva eksera međusobno udaljena dvadesetak centimetara i oko njih motao konac. Nekoliko vodilja je bilo savijeno od oguljenog bakarnog kabla. Upecane ribe sam prvobitno nizao na drveni šiš uvlačeći ga kroz škrge i na usta. Kada sam nabavio svoju vojničku torbu, u nju sam smjestio razne kutijice za gliste, skakavce, popiće, mrmke… Bio sam strastveni kolekcionar raznih oblika i veličina uglavnom bočica sirupa za kašalj braon boje, bijelih okruglih širokih kutijica od dječijih krema i cilindričnih duguljastih multivitamin oblika. I danas mi je žao da bacim u smeće jednu takvu kutijicu.

Ne sjećam se koliko sam godina imao kada sam naučio plivati. Znam da je to bilo prije nego što sam naučio brojati i imao predstavu o godinama. Učenje je zapravo jedno od najranijih sačuvanih sjećanja iz mog djetinjstva. Kupališta su uvijek s jedne strane bila naplavljena pijeskom i odatle se dubina postepeno povećavala ka drugoj strani gdje je na samom kraju iznosila i do do nekoliko metara. Prvo sam naučio roniti. To sam savladao brzo i bez naročitih poteškoća ali je iza toga uslijedilo odvažan i izrazito opasnan poduhvat ronjenja na drugu stranu obale. Radilo se o manevru pri kojem bi svaka pogreška mogla biti fatalna. Zaron ka drugoj strani je trajao sve dok pod prstima ne bih osjetio kamen ili drvo dovoljno čvrsto da me izvuče na površinu. Sa savladavanjem plivanja sam krenuo u osvajanje do tada neistražnih prostranstava i ništa me nije moglo spriječiti da postanem ultimativni gospodar rijeke. Sa drugarima sam sjekao divlju lozu , pleli smo svojevrsne vrške i s njima u dubinama pod okapinama lovili ribe i rakove. Pravili smo velike jazove, zapinjali trokuke preko noći te ujutro prije izlaska sunca, dok je riba još uvijek mirna, išli da ih skidamo. Ulov bi roštiljali ili nosili kući. Poslije jednog takvog roštilja u kome smo obilato jeli vjerovatno loše termički obrađene rakove, ja i dva drugara smo pretrpili ozbiljno trovanje. Rijeci smo se vratili tek poslije nekoliko dana.

Susreti sa zmijama u vodi su bili česti ali smo se držali distancu izbjegavajući svaki mogući kontakt. Međutim, to je bilo moguće samo jedno određeno vrijeme dok rijeka nije postala premala za dva grabežljivca. Obračun je predstavljao svojevrsni čin inicijacije koji je uključivao suočavanje i hvatanje zmije u ruke te njeno puštanje nazad u prirodu. Ono što je za moje vršnjake u gradu bilo pušenje prve cigarete, jedan džoint, poljubac sa djevojkom ili prvo opijanje, za mene je bilo hvatanje zmije. Iako u samoj rijeci obitava vrsta riječne šarke koja nije otrovna, krš oko rijeke nastanjuju i druge vrste iz porodice vipera koje su otrovne. Često se dešava da padom sa stabala ili na drugi način, u vodi se nađu zmije koje nisu nužno vodene, ali isto tako i vodene su boravile na kopnu uz obalu. Zbog svega toga, svaka zmija iz porodice vipera je bila podjednako opasna i tretirana na isti način. Bosna je ujedno i stanište najotrovnije evropske zmije koju kod nas zovemo poskok (“saltatore”) zbog vjerovanja da je u stanju da skače, iako to nije baš sasvim tačno. Ova vrsta nastanjuje Balkansko poluostrvo i karakteristična je po tome što ima izražen rog na vrhu glave. Njen otrov djeluje brzo razarajući tkivo uz veliku popratnu bol i najčešće je smrtonosan ukoliko se na vrijeme ne primi protuotrov. S njom ću se susreti tek mnogo godina kasnije… Za hvatanje zmije se koristi račvasti drveni štap dužine od oko jedan metar. Njime se pritisne zmija malo ispod glave a zatim se sa dva prsta uhvati odmah do štapa i glave. Druga ruka služi da se spriječi omotvanje zmije oko ruke. Proces možda djeluje jednostavno ali to nije slučaj i rijetko ko se usuđuje da to učini. 

Odrastanje na selu i uz rijeku omogućilo mi je da sve ono što u gradovima ostane skriveno ispod vrućeg asfalta i zaklonjeno oronulim fasadama, kod mene se u svoj punoći odigra pred radoznalim dječijim očima i isprati me u život odrasle osobe, formirajući me kao ličnost. A priroda je lijepa, nepredvidiva i nemilosrdna; istovremeno neprijatelj i saveznik seljacima. 

Kada je prije nešto više od dvadeset godina u rijeci iznenada nestala čitava populacija rakova, u selu se osjetila određena doza žalosti ali život se nastavio dalje. Mislilo se da je po strani trovanje jer je se često dešavalo da u rijeci završi svakakav otpad. Onda su poplave postale sve nepredvidljivije, rijeka je počela da mijenja tok, nestaje u pijesku i biva sve plića. Dok smo čekali da se vrate rakovi, ostali smo bez krupne ribe i na poslijetku bez rijeke koju smo poznavali. Danas u selu nema ni djece a ni one stare rijeke pune života koja bi mogla da im pruži ono što je meni. Klimatske promjene su, nažalost, uticale na našu rijeku i okruženje puno ranije nego što smo postali svjesni njihovih posljedica. Sada je jasno da su ti prvi znakovi bili upozorenje na mnogo ozbiljnije promjene koje tek dolaze.

Slobodan Miletić

È ingegnere informatico e membro dell'associazione Giunchiglia-11 Aps. Vive a Nonantola dal 2013, dove gestisce una piccola agenzia web e un portale del villaggio bosniaco di Čečava, da cui proviene. È ex studente della Scuola Frisoun di Nonantola e fa parte della redazione di 'Touki Bouki'. Appassionato di tecnologie e curioso verso molti altri ambiti.

Lascia un commento

Your email address will not be published.

Da non perdere

Sempre dritto

Una storia di lavoro e di amicizia

Amica e collega

Hakeem Omotoyosi nel ricordo di Patrizia Salmi.

Per Hakeem

Con queste parole i maestri della Scuola Frisoun hanno ricordato

In fuga da Nonantola

Non sono mai stato in prigione, ma quando ero adolescente

Vietato invertire la marcia

Un giovane redattore nigeriano di Touki Bouki recensisce il documentario